Skakačko koljeno ili jumper’s knee je najčešće oboljenje koje spada u skupinu sindroma prenaprezanja. Kako ga i samo ime opisuje, pojavljuje se kod sportaša koji česte koriste skok u svojoj igri. Kod profesionalnih odbojkaša/ica toliko je učestala pojava da gotovo svaki drugi/a bar jednom u karijeri ima tegobe. Osim odbojke, ne zaobilazi ni košarku, rukomet, kao ni nogomet te skijaške sportove i sl. Vrlo je čest i kod rekraetivaca. Pojavljuje se gotovo dvaput češće kod muške populacije.
Osnovni simptom skakačkog koljena je bol u predjelu vrha patele (donji dio ivera) na mjestu pripoja ligamenta patele (zajedničke tetive velikog četveroglavog mišića bedra-kvadricepsa) sa patelom. Bol je uglavnom intenzivna i oštra. U prvom stadiju bolesti, bol se pojavljuje najčešće nakon napora i prolazi spontano mirovanjem. U drugom stadiju bol je prisutna i prije napora te se zagrijavanjem muskulature ona smiruje da bi nakon treninga ili utakmice bila još intenzivnija. Treči stadij je stanje kada je bol prisutna u svakodnevnim aktivnostima i treniranje više nije moguće.
Znanstvena istraživanja kao i osobna iskustva pokazuju da je pojava skakačkog koljena direktno povezana sa lošom raspodijelom snage i nefleksibilnosti mišića prednje i stražnje lože natkoljenice. Prekomjerna težina kao i prirođeno loše rasterećenje koljena poput varus (oks) ili valgus (iks) deformacije koljena, smatraju se glavnim rizikofaktorom. Osim navedenog, pretjerani intenzitet trenažnog procesa i neadekvatna obuća sa pretvrdom podlogom, također često uzrokuju pojavu takvog sindroma prenaprezanja.
Što učiniti kada se takva bol pojavi i kome se obratiti?
Na početku, kada je bolest u prvom stadiju, najvažnije je smanjiti intenzitet treniranja i opterećenje koljena. Hladni oblozi također će pomoći u smanjenju boli.
Kod drugog i trećeg stadija neophodno je znatno smanjiti intenzitet treniranja ili u potpunosti prekinuti sa sportskim aktivnostima. U ovoj fazi potrebna je pomoć medicinske struke. Prvenstveno ovdje govorimo o kvalitetnom kličkom pregledu koljena i cjelokupne posture koji će potvrditi dijagnozu. Osim pregleda, potrebno je ultrazvučnom dijagnostikom potvrditi ispravnost dijagnoze sa uvidom u trenutno stanje same tetive. Fizikalna terapija je tada na prvom mjestu. Plan i odabir terapije prilagoditi će se kliničkoj slici i zatečenom stanju. Najčešće procedure i metode kojima se fizioterapeuti koriste su elektroterapija, laser, ultrazvuk i magnetoterapija, sve sa svrhom smanjenja bolnosti i ubrzanja oporavka. Specifične ekscentrične i izometrijske vježbe za kvadriceps sa vježbama istezanja stražnje lože tada su naročito važne.
Što ako terapija ne pomaže?
U slučaju kada klasične fizioterapijske metode ne pokazuju zadovoljavajuće rezultate, potrebno je započeti liječenje terapijom udarnim valom (TUV). Primjena radijalnih valova visokog intenziteta u području tetive ponekad je malo neugodna, ali neophodna i srećom kratkotrajna te u većini slučajeva vrlo uspješna. Ponekad, nažalost, kada su iscrpljene sve metode fizikalne terapije, a tegobe su i dalje prisutne potrebno je pristupiti operativnom zahvatu.